Na pomen grada Solina vezalo me samo par rečenica, i to kad smo učili o Dioklecijanovoj palati. Onda nakon 20+ godina, dođe Split maraton i dionica u dužini od 10km trči se Solinom. Ali i dalje je Solin samo grad pored Splita. Dionica martona koja se trčala i nije mi se svidjela. Meni nekako monotona. Uz obalu se trči, ali brodovi, brodogradilište… Što li već… Nije taj dio grada ostavio neki dojam. Vrlo brzo sam ga ponovo zaboravila.
Kako se bližio ovogodišnji Split (polu)maraton, razmišljala sam šta raditi dan ranije. Svake godine dolazim na 3 dana. Dosta toga sam obišla, vidjela što mi je na srcu. U tom razmišljanju nekako dođe Solin u misli. Ok Selma nije ti se svidio grad, što ti je sad na um pao? Ali opet, samo si dijelom obale trčala. I krenem ja googlati. OMG. Pa u Solinu se ima što vidjeti. I vrlo brzo je pala odluka da dan prije trke tj. u subotu odem do Solina.
(3 eura karta u jednom pravcu. Pa dobro.)
Vozač mi je objasnio gdje bi bilo najbolje da izađem, jer s tog mjesta manje/više svi turisti polaze u obilazak. Ok tu izlazim. Tu subotu, kiša nije prestajala. Nezgodno je istraživati kad su vremenske prilike ovakve. Ja sam onaj “old school” turista, turista koja hoda sa kartom u ruci, a ne mobilnim kartama.
Crtice…
Svi u jaknama i to debljim, ja u košulji, jakna preko ruke. Kiša lije, ok imam kišobran. Printana karta u jednoj ruci, dok mobitel, isključivo za fotkanje, nekako žonglira iz jedne u drugu ruku. Svi u nekoj žurbi, ja polako hodam i razgledam, zagledam sve oko sebe. Ljudi me čudno gledaju. Kako i neće ahhaha
Na karti sam obilježila mjesta koja želim vidjeti. Nisam ih puno istraživala, ustvari nisam nikako. Vidjela da imaju iskopine i kupio me grad. A svakako sam našla kartu koja ima boldirana imena znamenitosti.
Prva lokacija na repertuaru bila je”Gašpina mlinica”. Ovo je jedna od rijetkih mlinica na rijeci Jadro, koja je ostala. Građena je početkom 18. vijeku, a sastoji se od četiri kamene prizemne zgrade. Mlinarstvo je predstavljao vrlo unosan posao u 18 vijeku. Sredinom 18 vijeka mlinica gubi svoju funkciju i biva prepuštena zubu vremena, da bi joj se 2008. godine vratio nekadašnji sjaj.
Nekako dok sam fotkala mlinicu i oko nje, ispala mi je karta. Kad sam skontala da ju nemam, kroz glavu mi je prolazilo: ” Vrati se istim putem (tipično planinko razmišljanje), možda i nađeš, možda nije toliko skvašena od kiše, možda… Već sam mislila da nema svrhe dalje, nemam kartu, kiša, vratit ću se ako ne nađem.” Nije mi padalo na pamet da ganjam mobilnu kartu. I krene potraga. I gle sreće, ili što bi mi ovdje rekli nafake, na mostu karta, malo skvašena. Bilo je vjetra, i vrlo lako se moglo desiti da ju odnese u rijeku. Osmijeh od uha do uha, idemo dalje u pohod osvajanja kišne Soline.
“Šuplja crkva”. Nekako sam zamišljala crkvu kao objekat kojem recimo fali dio/cijeli krov, dio fasade ili jedna / dvije fasade. Uglavnom, ja sam tražila objekat. No, Šuplja crkva su “iskopine” crkve. Malo je falilo da profulam istu, jer se nalazi “ispod mosta” u koritu današnje rijeke Jadro. Ime je dobila u vrijeme kad su od crkve ostali samo zidovi i urušen krov. Crkva – odnosno trobrodna bazilika bila je posvečena sv. Petru i Mojsiju.
Kako je Šuplja crkva u jednom, a sve drugo u suprotnom pravcu, vratim se. Malo pogubljena, kuda, gdje sad, zaustavim ženu i kroz priču, žena ima korjene iz Bosne i Hercegovine. Pa jel moguće?
Put Soline – put koji vodi do ostalih znamenitosti. Makadamski put, ali nekako nije baš prijatno za prolaziti. “Put u nepoznato” sa okolinom koja ne daje baš lijep ugođaj. Jest kiša, tmurno, nema nikoga… Ja sam bar dobila ovaj dojam.
Svi “objekti” su ustvari ostaci, arheološka nalazišta. I pored svakog mjesta su table sa bitnim karakteristikama za taj lokalitet.
Episkopalni centar – Prihvatanjem kriščanstva kao vjere i njegovo širenje odigralo je ulogu i u razvoju tj. gradnji. Kao glavno središte gradi se Episkopalni centar sa dvije bazilike, krstionicom i biskupskom palačom.
Krenem ja dalje prema Kapljač bezilici, kad naiđoh na sarkofage. Na tabli piše da su slučajno otkriveni na dubini od 2,5 metara. Pronađeno je 16 sarkofaga, koji su poredani u nizu od 43 metra. Koja slučajnost da i ja sasvim slučajno na njih nabasam. Prvi put da stojim iznad iznad ovoliko sarkofaga.
Nastavljam put ka Bazilici Kapljuč. Ovo su najstariji ostaci salonitanske grobišne bazilike, nazvane Bazilikom petorice mučenika. Bila je posvečena svečeniku Asteriju i četvorici vojnika careve straža. Na Kapljuči se mogu naći nekoliko slojeva raznovrsnih i raznodobrih grobova od 1 do 4 vijeka. Kompleks se sastoji od crkve, nekoliko memorija i aneksa, groblja i gospodarskog kompleksa.
I napokon dolazim do Amfiteatra. On me je najviše dojmio. Amfiteatar je podignut u drugoj polovini 2 vijeka poslije Krista i ulazio je u sastav odbrane grada – zidina. Elipsoidna je oblika ( 125 x 100m ). Centralni dio/arena amfiteatra bio je mjesto gdje su se održavale gladijatorske borbe. Arena je mogla primiti oko 17 hiljada posjetitelja. Uspjela sam da siđem do arene. Gledati oko sebe ove ostatke – impozantno. Kolika je samo jačina, moč kamena i ovog načina gradnje.
Amfiteatar je bio moje posljednje odredište. Istim punem nazad do prve stanice i nazad u Splitu. Duž cijelog ovog puta, u oba pravca, nikoga nisam vidjela. Iako se na jednom dijelu puta/staze nalaze private kuće. Opet sve ću da pripišem kišnom i tmurnom vremenu.
Sad kad rezimiram svoju kratku posjetu, voljela bih ponovo doći, ali po mogućnosti u proljetnom ili ljetnom period. Samim tim što priroda oživi, oživi i cjelokupni doživljaj svega.
Za sve historijske podatke i nešto opširnije poslužite se internetom.
.
.
Copyright © 2023 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.
riječ po riječ 