E moja JA . . .

Danas mi je fb kao uspomenu prikazao jako lijepu vijest koja me iste sekunde i probola pošteno u grudima. Naime, pokaza mi da sam na današnji dan, davne 2008. godine, odbranila svoj magistarski rad.
Svake sekunde se sjećam tog dana. Jedna od anegdota je bila ta, da mi je već na samom početku prezentacije, na 5 slide-u pao sistem na laptotu, tj. zacrnio/ugasio se laptop, šta je već. Tišina zavlada. Mrak. Ništa. A da stvar bude još smješnije, laptop je bio fakultetski, koji smo morali da koristimo i platimo naravno to korištenje, uključujući i projektor. I meni taj isti, zaštopa. Mene je u tim momentima smijeh uhvatio. Sreća pa je mrak bio. Inače bi bilo: “Dođite kolegice na drugi rok, kad se uozbiljite!” Jedva sam suzdržala smijeh. Upališe se svjetla, tehničar otkloni što je zaštopalo i nastavila sam sa prezentacijom i odbranom.

I dobila diplomu Magistra arhitekture – diplomiranom inženjera arhitekture. Niko sretniji od mene. ( A naravno, svi su ponosni na svoju diplomu, realno.)

Continue reading “E moja JA . . .”

Srebrenica (jučer, danas, sutra)

Danas je sasvim običan dan?
Danas je dan nakon „Dana žalosti“.
Danas je dan, kada je prije 26 godina pala UN zaštičena zona.
Danas… I danas sam bez riječi.

Jučer – danas – sutra
Dan prije dženaze – dženaza – dan poslije dženaze

Continue reading “Srebrenica (jučer, danas, sutra)”

hej mubarek ramazan

Druga godina kako ramazan dočekujemo u pandemijskom okruženju. I nadam se da sljedeće već nećemo biti u pandemiji.

Otisla sam na Crvenu tabiju, da snimim ezane koji se prostiru cijelim Sarajevom, da čujem pucanj topa za Žute tabije, da udahnem taj početak. Sjedila sam i čekala. Posmatrala grad. Nebom se prostirala crvena nijansa. Disala sam, ali nisam disala.

Akšam. Prosuli su se ezani.

Continue reading “hej mubarek ramazan”