Tradicionalno otvaram sezonu trčanja u Splitu.
Vremenske priliki su i ove godine bile na zadatku. Najavili su jake udare vjetra, obilnu kišu i to cijeli vikend. Nekako sam se potajno nadala da će se nešto promijeniti. Samo sam jedan polumaraton trčala po pljusku – Podgorički polumaraton. I kontam ako sam Podgoricu preživjela i ovo ću. Jest da nije bilo udara vjetra u Podgorici, ali…
Dan prije (kako u Splitu, tako ni u Solinu) vidno kiša se prestaje. Čak je i organizator proglašenje pobjednika i dodjelu premjestio u dvoranu, umjesto da bude na Rivi.
Kiša nakratko prestaje za vrijeme 5k trke. I opet nastavlja istim intenzitetom. Tako je kako je, donekle sam se pripremila za kišni trk.
Nedjelja. Budim se, virim kroz prozor, kao propada kiša, nije strašno. Imam šuškavac (jest da je za vjetar samo) i strehu (kačket samo sa prednjim dijelom). Drugi dio kačketa nisam mogla naći, ali taktika snađi se, pa tako uzmem kapu od tuširanja. Ni sekunde se nije primijetilo da je to ta kapa.
Pomalo me nervirala sitna kiša. Ili padaj kako treba ili nikako, mislim se. Bacim krug da se kao zagrijem. E što sam se zagrijala, pola kilometra. Stanem u svoju zonu i sve u sekundi zaboravih kad je krenulo: “Ma moš govorit kontra mene i kontra cilog svita, ma neću da da čujem, ništa kontra Splita!”
Kako su mi treninzi odokativni bili, i kako sam trenirala kako sam stizala, nisam imala neku pretenziju vremena. Voljela bih da završim za 2:15 – 2:20, a sve preko bi mi bila patnja. 3,2,1 – idemooo. Vrlo brzo sam sat prekrila rukavom, i rekla samoj sebi, idem po osjećaju. Čak ni muziku nisam upalila, a ona mi je uvijek bila sastavni dio trčanja. I po osjećaju sam 10 k u kontinuitetu trčala. Na trenizima na istoj dužini sam milion pauza znala napraviti. Druga polovina trke, sam ipak koji put kratke pause pravila.
Ali vrijeme nas je poslužilo. Ipak ona moja nadanja su se ostvarila. Hvala Ti. Predivno vrijeme prvih 10 k, drugi dio idu intervali sitne kiše, blažih udara vjetra i lijepog vremena. Nije strašno. Kako koji interval, tako i ja interval sa zakopčanim šuškavcem i kapom, otkopčanim šuškavcem, skidaj kapu. Samoj sebi sam se smijala.
Na prvim kilometrima Eldar mi se pridružio. “Ja ću tebe da pratim, pa dokle god stignem!” “Hajde!” Skupa skoro do samog kraja. Ja ga ostavljam na nekih 1k od cilja, dala sam se “vjetar u noge”. Ulazim na Rivu, do ciljne linije je 100 m, ma ni toliko nema, spada mi streha od jačine vjetra, i moje brzine, heheh, i kraljice se samo okrene i vrati po kačket. Do cilja imala sam osjećaj da sam u nekom slow emotion.
Vrijeme 2:07, omG. Prekucala sam.
Odlazim po vodu, krofnu i hodam ko muha bez glave. Valjda sam toliko raširila pluća, da sam dobila napade kašlja, koji je naravno aktivirao povračanje. Doleti iz hitne, jeste dobro, jesam jesam, ne brinite ništa. Izbacim iz sebe i ko nova, ko da se ništa nije desilo. Ovo je prvi put da sam povratila poslije trke, a nadam se i posljednji. Brzinski pojedem krofnu, uzmem vodu, fotkanje i hajmo u apartman, hehehe. Što bi na reklamama rekli: ”Ali ni tu nije kraj.” Pod mišku sam uzela 4 banane. Nosim ih ko da bebu nosim, a ne. Gleda me cimerka kako joj prilazim, “Pa ne vjerujem i ja sam isto uradila!” eheheh.
Iz Hrvatske smo izašli u minutama. Zatvaraju puteve, jer su jaki udari vjetra i kiša. Na našem autoputu, vozimo 30 na sat. Snijeg pada ko u priči. Grtalice su tu, ali dok ona prođe, na početku puta već itekako napada. Ali živi i zdravi kući došli. Hvalim Te Bože.
PS. Javila mi se želja da trčim maraton opet u Split. Tako da čim se otvore prijave ide prijava da se ne predomislim !!!
.
.
Copyright © 2023 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.
riječ po riječ 