Smog trka

Zima u Sarajevu i sportske aktivnosti.

Sarajevo spada na vrh liste gradova koji imaju problema sam smogom. Toliko da se zna desiti da se ne vidi ni 50m ispred sebe. Naravno ni ova zima nije ništa bolja. Stanje se popravi kad zapuše vjetar, pada snijeg ili kiša, logično. Međutim, padavina i vjetra je sve manja. Što bi rekli ni zima više nije zima. No dobro.

2019. godine se došlo na ideju da se organizuje maraton u januaru – Unusual marathon, sa parolom: “ Trčanje po snijegu, ledu, bez zaustavljanja saobraćaja, bez okrepnih stanica…“ I evo ove godine je četvrto izdanje, koje u malo da i nije održano.

Dolazim nekih 20tak minuta pred početak trke. Ostavljam stvari. Čujem da pominju da nema organizatora. Ali ne registrujem aman nešto. Tu je sigurno negdje. Malo manje od deset minuta, oglašava se voditelj: “Dobili smo zeleno svjetlo da počnemo sa trkom!“ Na tren sam zastala i veliki upitnik iznad glave se pojavio. Onda skontam, čestice smoga su toliko velike bile i kad sam dolazila, i vidljivost je baš smanjena bila. Kako nam rade tramvajske šine, morala sam nekih 3km pješke do starta. Vidljivost je bila nekih oko 100m. S obzirom na stanje, vrlo lako se moglo desiti da trke i ne bude. Poslije sam vidjela da je visina zagađenja bila 398. Temparatura -8 stepeni.

  • Imala sam prijavila maraton, ali sam se dvoumila da li da ga trčim. Ne iz razloga smoga, to mi je nekako zadnje na pameti, no zbog drugih zdravstvenih stvari. Odlučila sam krenuti i polako, ako sve bude ok, produžim, ako ne, stanem na 10k, uzmem medalju i to je to.

Nisam ni krenula kako treba, krenule tegobe. Između 2 i 3 km, smog mi je počeo izazivati kašalj, da bih na kraju i iz 2 puta i izbacila cijeli doručak. Ovo mi je bio znak da idem na 10k i tu se zaustavim. Ostatak trke sam pokušavala da trčim. U trenutku „izbacivanja doručka“ samnom je bio jedan trkač, koji me ni do kraja nije htio ostaviti samu, uprkos mom ubjeđivanju. Samo bi rekao:“ Samo polako, ja ionako ne bih bio ništa brzi i da sam trčim, tako da no sikiriki.“

Ulazimo u cilj, organizator govori: „ Ne njoj medalja, ona je maraton, ona nastavlja!“ A ja odgovaram: „ Oooo neee, ja sam na 10k, ide meni medalja!“ i uzmem medalju.

Kad ulazite u cilj, medalju vam stave oko vrata, kao pobjedniku. Sada smo dobili medalju i to zapakovanu i u ruku. Ko da su mi na okrepi dali čašu vode, takav osjećaj. Kao zbog situacije… Malo glupo, kad se već skupi toliko ljudi, oni medalju u ruku daju. Ovo sam vidjela još na nekoj trci. Al dobro.

Okrepa je za pohvalu bila, voće, topla limunada, neki energetski napitak – više kao šok piće. Kad sam kod napitaka, okrepa na Vilsonovom šetalištu, kola u čašama smrznuta. Sve i da smo htjeli uzeti – led u čaši sa okusom kole.
Mjesto ostavljanja stvari je organizator kao obezbijedio, u svlačionicama. Međutim, niko te iste stvari nije čuvao, bio tu. Vrata objekta širom otvorena.

Moj doživljaj trke – pa bilo je ok. Bukvalno ok. Kao da smo se svi skupili na nekom treningu, nema one euforije, živosti. Muzika preglasna na cilju, tako da je razgovor bilo nemoguće voditi. Doček / bodrenje trkača nula. Policajci su regulisali saobraćaj, prilikom našeg prelaska ulice.
Sve ima početak i kraj, i nekako čovjek osjeti da je to je. Meni je ovo to to. Life goes on. Idemo neke nove “unusual” stvari, trke, događaje pohodite.

.

Prvi Unusual marathon – link
Drugi Unusual marathon – link
Treći Unusual marathon – nisam ni trčala, ahhaha

.

.

Copyright © 2022 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s