Dugo nisam pisala. Jednostavno nisam imala snage. Mnogo toga se izdešavalo, dešava. Često sam sastavljala tekstove u svojoj glavi, ali nikad isti nisu dospjeli na papir, a kamo li na blog.
Nekad se samo čovjek bori da preživi dan, sedmicu. Pokušava da nađe neki izlaz iz svega oko sebe. Tu i tamo uspije u nekim stvarima. Neke su još uvijek neriješene, nedorečene, zakomplikovane i što već nisu. Neke stvari su se riješile, a njihovim rješavanjem otvorena neka druga vrata, neke druge stvari koje treba da se riješe…Uglavnom…Život…
U većini vremena imam osjećaj da ne pripadam ovom svijetu. Da sam itekako zalutala. Pomislim i da sam dvolična, i to mnogo. Kad me neko pita, kako si, što ima, skoro uvijek je odgovor evo dobro, hvala Bogu, a što ima – ima svega i nasmijem se. Nisam dobro, u milion komada sam slomljena, kupim se malo po malo. Tražim dijelove. U sebi vrištim, a na licu osmijeh. Ako pokušam i reći, ne ide. Vidim da nemam s druge strane to nešto, i odustanem. Negdje sam pročitala: „ Bolje govoriti da si sretan, no objašnjavati ljudima što ti je.“ Pa i jeste tako. S druge strane, gledaš svijet oko sebe, znane i neznane, i vidiš koliko ljudi lako prelaze preko mnogo toga, koliko tanko, površno razmišljaju. Sve se olako shvata, nema suštine, razumijevanja. Razgovori, kafe, izleti… sve je površno.
riječ po riječ 