Dugo nisam pisala. Jednostavno nisam imala snage. Mnogo toga se izdešavalo, dešava. Često sam sastavljala tekstove u svojoj glavi, ali nikad isti nisu dospjeli na papir, a kamo li na blog.
Nekad se samo čovjek bori da preživi dan, sedmicu. Pokušava da nađe neki izlaz iz svega oko sebe. Tu i tamo uspije u nekim stvarima. Neke su još uvijek neriješene, nedorečene, zakomplikovane i što već nisu. Neke stvari su se riješile, a njihovim rješavanjem otvorena neka druga vrata, neke druge stvari koje treba da se riješe…Uglavnom…Život…
U većini vremena imam osjećaj da ne pripadam ovom svijetu. Da sam itekako zalutala. Pomislim i da sam dvolična, i to mnogo. Kad me neko pita, kako si, što ima, skoro uvijek je odgovor evo dobro, hvala Bogu, a što ima – ima svega i nasmijem se. Nisam dobro, u milion komada sam slomljena, kupim se malo po malo. Tražim dijelove. U sebi vrištim, a na licu osmijeh. Ako pokušam i reći, ne ide. Vidim da nemam s druge strane to nešto, i odustanem. Negdje sam pročitala: „ Bolje govoriti da si sretan, no objašnjavati ljudima što ti je.“ Pa i jeste tako. S druge strane, gledaš svijet oko sebe, znane i neznane, i vidiš koliko ljudi lako prelaze preko mnogo toga, koliko tanko, površno razmišljaju. Sve se olako shvata, nema suštine, razumijevanja. Razgovori, kafe, izleti… sve je površno.
Poslije se ti isti pitaju što se desilo nekome, zašto nije ništa rekao, pitao, tražio…
Traže ljudi, ali ih ne čujemo. Nijemi smo na druge. Nekad se pitam jesmo li i na sebe i svoje potrebe nijemi? Ali smo prvi kad treba da se pita: „Imaš li momka/djevojku, imaš li posao, kad će prinova, kolika ti je plata…“ Ovo nas itekako interesuje, a saslušat nekoga je ipak neka viša matematika. Ma i nije viša, sad je došlo da je i primarna.
U periodu od deset dana, ostala sam bez 3 osobe. Tri različite smrti. Prirodna, samoubistvo i bolest pa smrt. Iz ova tri događaja se itekako može i mora izvući za sebe pouka.
„Nobody is comming“– jedno vrijeme me ova rečenica bombardovala na netu. Malo-malo pa iskoči na nekoj mreži. I poprilično me nervirala. I onda samo klik neki i itekako mi je jasna postala. Niko i neće doći. Niko te i neće povući za rukav. A zašto? Jer smo gluhi na druge. Jer ne vidimo tugu, vapaj u očima drugih. Jer ne slušamo šta pričaju. Onda i nije ni čudo da se raspadaš, a nosiš osmijeh, i govoriš da si dobro.
Dobro si dok ne pukneš pošteno i ne mogneš više se nikako sastaviti. E tad je kasno za sve. Nema potrebe se pitat što, kako, zašto, jel moglo ovako/onako… obraćali su vam se ljudi, tražili tu kafu, tražili šetnju neku, podršku, ignorisali ste ih. Ma hajde, nisi jedini/na, pusti, ma možeš ti to, što je to za tebe…
Doveli smo sebe do tog stadija, da nam je sekirancija sasvim normalna pojava, da trpimo kojekakva s.anja jer smo ovisno o nečemu. Jer egzistencija. Ne možemo otići, napustiti. Snage je sve manje. Jednostavno nekako pustiš sve. Umor uzima maha… Smognemo snage da progovorimo, pokajemo se u istoj minuti. I sve se kupi u nama, sve nas iznutra izgriza, nakuplja se, taloži… a mi i dodatno hranimo sve to u nama…
—
Zdrava osoba, mlada dobije srčani i ode na bolji svijet. Svakog časa može biti naš taj čas odlaska, a kako se ponašamo?
Mlada osoba, uspješna atletičarka, samo dobije dijagnozu raka, i nakon godinu ode. Ostane iza nje muž, djeca…
Mladoj osobi, itekako uspješnoj atletičarki, tek oformila privatni posao, prekipi od svege i digne ruku na sebe…..
Tri života nema.
Brini o sebi. Brini o drugima, ali u punom, pravom smislu brini, ne budi zabadalo u živote i podmetalo noge. Budi melem, ruka podrške.
.
.
Copyright © 2023 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.
riječ po riječ 