Srebrenica (jučer, danas, sutra)

Danas je sasvim običan dan?
Danas je dan nakon „Dana žalosti“.
Danas je dan, kada je prije 26 godina pala UN zaštičena zona.
Danas… I danas sam bez riječi.

Jučer – danas – sutra
Dan prije dženaze – dženaza – dan poslije dženaze

Dan prije.
Posmrtni ostaci ( dijelova ) tijela pronađenih u masovnim grobnicama, već su u Potočarima. Čekaju svoj ispraćaj u smiraj / vječnost.
Srebrenica, Potočari – hala bivše Fabrike akumulatora. Ogromna, hladna… Odjekuje tišina. Odjekuje. Prolazi kroz cijelo tijelo. U njoj čekaju tabuti sa imenima, njih 19 ove godine. Njih 19 nalaze vječiti smiraj u dolini bijelih nišana.
U večernim satima se na televiziji prikao film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“. Sad sam tek imala priliku da gledam. Ne bih ga mogla gledati nigdje drugo, nego kući i sama. Samo mogu reći, preporučiti da se pogleda.

Dan dženaze.
Probudila sam se nekako tupo, prazno. Prva pomisao je – dženaza, ukop. Program kao i svake godine. Poslije dženaze, okupljeni se razilaze. Malo po malo, Memorijalni kompleks ostaje prazan. Tišina bijelih nišana odjekuje dolinom. Noć, tišina, a visak jedan za drugim.

Dan poslije.
Danas je dan poslije. Danas je Srebrenica prazna. Samo njeni stanovnici su tu. Danas se kao život nastavlja. Za koga se nastavlja? Za nas koji nismo iz Srebrenice, za nas koji nismo izgubili svoje voljene? U meni i danas tuga, tjeskoba. Posmatram oko sebe, ko u nekom drugom svijetu sam. Meni duša još vrišti.


Nisam bila u Srebrenici ove godine. Nisam (nismo) realizovali zacrtene planove. Jedan od njih je „Marš mira“, nekada „Marš smrti“. Put kojim je večinom muško stanovništvo pokušavalo doći do slobodne teritorije. Na tom putu, bez hrane, vode, bosonogi. Lutali su šumama danima, mjesecima. Mnogi su i tu izgubili svoje živote.

Kao i prošle godine, odlučila sam istrčati 11.7k, kao spomen na dan kad je pala zaštičena zona Srebrenica. Ovaj put sam sama trčala. Imala sam i ruksak kao opterečenje. Vodu sam nosila, ali sam odlučila da ne pijem za vrijeme ovog trka. Večernji sati, sparina, ali nema stajanja, moram završiti ove kilometre. U daljini vidim zalazak. Cijelo nebo je tamno, samo taj mali dio neba je crven. Crven kao nada, da će da svane, da će da bude svjetlo. Nisam pila vodu, jer sam htjela da se solidarišem koliko toliko sa ljudima koji su prošli taj put bez ičega. A tijelo i duša su mi vapili za vodom. Težina ruksaka je tešina boli koju su oni nosili. Ne, nije ni blizu onom što su oni prošli, ali ovo je ono malo što ja mogu da uradim.

Na dan dženaze, u sarajevskoj Viječnici su čitana imena svih ubijenih.

10 sati je trebalo da se pročita 8372 imena. Bože mili, D E S E T  S A T I !!!

1,2,3,4,….150….890….1700….3788…..5709….8370, 8371, 8372… broj nije konačan. Ne, nije ovo samo broj, ovo je ime i prezime oca, brata, muža, kćerke, majke….

“I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je umorena?” Kur’an , At-takwir, 8-9.

Šta je tek rođena Fatima uradila, koja je najmlađa žrtva? (1995-1995)

.

povezani tekstovi:
Srebrenica ( … poslije ) – link
Srebrenica – 11.07.1995. – link

.

.

BOŽE, MOLIM TE, NIKAD NIKOME DA SE OVO NE PONOVI. NIKAD NIKOME. AMIN

.

.

Copyright © 2021 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s