Nisam jaka.
Polomim se u milion komadića.
Onda ih posmatram neko vrijeme. Pratim pogledom koliko su ti komadići daleko otišli. I samo ih gledam neko vrijeme. Nepomično. Skamenjeno. Nekad bez i jedne jedine suze. Nekad sa morem suza. Posmatram ih. Šutim. Ni jedne jedine riječi. A imala bih toliko toga za reči. Za vrištati punim plućima.
Onda zatvorim oči. Mrak. Tišina. Udahnem. Jako. Najjače što mogu. Izdahnem sasvim polako. Otvorim oči. Pogledam sve komadiće oko sebe. Jedan po jedan počnem da skupljam. Ne uspijem nikad sve ni skupiti. Uvijek ostane neki dio mene zavučen negdje, neki dio mene koji je otišao predaleko, van vidokruga. Nekad i njega nađem, samo treba vremena. Nekad na tom mjestu samo praznina ostane. Neke stvari su zauvijek izgubljene.
Dobar dio je na okupu. Skoro pa na svom mjestu. Ako i nije, tu je, malo zalutao, al tu je. Bude vremenom …
.
.
Copyright © 2020 [riječ po riječ]. All Rights Reserved / Sva prava zadržana.
riječ po riječ 